Big in Japan

I tako ja gledam prije neki dan televiziju, naravno kurca ne razumim jer nisam bas naucio japanski. I nacujem ja nesto kao kroejsa kroejsa, i malo pazljivije pogledam sto se zbiva. Cini mi se da su najavljivali neke emisije glede svjetskog prvenstva a kako smo u skupini onda nesto i o nama, jel. I tako tip i zenska stoje u studiju i nesto laprdaju, a meni za oko zapne tip u pozadini. Neki mali Japanac drzi crni sal u rukama i stalno skakuce.

A na salu pise:

HRVATSKA
ZA DOM SPREMNI

Sto reci nego: Malo nas je al nas ima....

Nazalost nemam sliku. Za dokaz jeli.

Jednokrevetna soba u hotelu u Matsuyami: 4980 jena
Karta za buckanje u toplim izvorima "Dogo Onsen": 400 jena
Iznajmljivanje malog rucnika jer nisam ponio svoj: 50 jena
Koristenje fena jer isti radi na kovanice: 10 jena
Pizza, vrlo mala: 730 jena -> 4 pizze: 2920 jena
Pivo: 500 jena -> Puno piva: puno jena
Dvodnevni mamurluk: Neprocjenjivo

Evo me nazad, godisnji je gotov, nema vise zajebancije. Stigoh prije par dana, ali nisam stigo napisat jos nista, zatrpan sam poslom, pa eto, sta je tu je. A i nemam slobodnih dana, a na poslu sef vidi sta radim pa ne mozes zabusavat jelda??

Za koji dan cu nesto texta nabacit, a i koju sliku. I to je to.

Evo me doma. Doso na godisnji. Nazad u Japan iza nove godine. I to je to. Nema pisanja na godisnjem. Znaci jos jedno 3 tjedna. Ajte bog.

Opet se ide na put. Nije turisticki nego poslovno, sta znaci da nista od sightseeinga i ostalih sranja.prvo malo do Rotterdama, pa u Houston. Pa onda ko zna. Tako da necu pisat sigurno sljedecih 15-20 dana. Nije bas da sam se nesto raspisao u zadnje vrijeme ali eto. A stvarno mi se ne da pisat nista, pa cu vas pozdravit. Pozdrav.

I onda smo malo odlucili prosetat po gradu, malo shoping malo ovo malo ono. A grad je stvarno ogroman. Ulice pune ljudi, auta i motora ko u prici, stalno neka akcija. I tako mi setamo i dodjemo do dijela grada sa ducanima and ostalo. Ako se ne varam, oni to zovu shoping arcade. O cemu se zapravo radi: jedna ulica, poprilicno duga, natkrivena, s milijun i jednim ducanom, kaficem, restoranom i statigajaznam.Koliko sam primjetio to je u svakom gradu u Japanu. U ovoj pripizdini di sam ja, Imabari se zove ako netko ne zna, zatim Hiroshima, a bio sam i u Matsuyami. Svugdje isto. Jedina je razlika jel jedna ili dvije ulice, jesu li jedna do druge ili se krizaju ili tako nesto, ali princip je isti.

Cijela ulica je puna znakova, svjetlecih reklama, zvucnika na sve strane, zamanta ti se ako stojis predugo na jednom mjestu. A nu je blisci, sa'te java odnija.



Ima svega, ali bas svega, cak i ducana koji u izlogu imju prastaru Mazdu kupe i Vespu u poludobrom stanju, a ne prodaju nista korisno. Neki bolesni euro retro djirevi, Bozesacuvaj.



A jos na svakom koraku igraonice, video igre, svih boja i dezena. Najkomicnija mi je simulacija voznje vlaka. Ali ne vojnog ili tako nesto vlaka, nego ono, vlak vlak. Stajes ne stanici, ili ne ovisi. Ljudi prelaze preko tracnica itd. Svasta. I pachinko. Pachinko je jedna vrsta igraonice, ali se tu da izgubit puno para. Aparati s igrama na srecu. Ali o tome drugom prilikom, jos moram napravit jedno dobro terensko istrazivanje za napisat pravi report.

A nakon napornog setanja po ulicama i ulicicama i nakon bjesomusnog obilazenja ducana, potreban je predah i odmor. Kako nije bilo bureka ni cevapa, bili smo prisiljeni pojest nesto barem polu-prepoznatljivo, znaci mekdonaldz. Da sam doma ne bi da mi plate, ali japanski fast food stvarno smrdi, pa jebiga onda.



Primjecena je ogromna razlika u broju ljudi koji govori engleski. Vidi se da je ovo veliki grad, koji ima dosta prihoda od turizma. Skoro svaka osoba u ducanima s kojom smo pricali je znala engleski. Za razliku od ove moje selendre. Ah well, sta je tu je.

I tako, sretni, veseli, siti i umorni zaputismo se na autobus. Natrag u selendru.

The end

Jebo impasmater japansku, pa nisu normalni. Mozda to nisam spomenuo, ali trenutno imam cimera, tu ce bit jos 10ak dana i tako. I iz kroejse je. Enivej dogovorimo se mi sinoc da cemo na veceru jer nam se ne da nista kuvat i tako. I usput pitamo japanca iz ureda oce li s nama. I on (nakon jedno 5 minuta razmisljanja i prenemaganja, picka im materina jesu komplicirani, nikad nista iz prve) pristane. I ajde odlucimo di idemo, i tako. I dodjemo mi tamo, necu rec restoran jer to nije, vise nesto kao birc, bife, prcvarnica, burekdzinica bez bureka, cevabdzinica bez cevapa, ili prosto receno - rupa. I jede se na sanku, a nazad je jedna prostorija gdje se jede na podu, jebo ih pod. I ajde daj po pivo pa cemo vidit sta cemo jest. Naravno sve na japanskom, ne da Bog da slucajno negdi ima meni na engleski.

I narucimo. Ja uzeo neku friganu ribu, kokos, i to vrlo malo kokosi na gradele i porciju pomfrita. Ova dva isto nesto slicno. I tako jedemo,popijemo jos po pivo-dva i tako zajebancija bla bla. I sad treba ic nazad. Mala, daj racun. I ono jeboitpasmilumater, 4000 jena po glavi. Za sta? Malo ribe, kokose i 2-3 do 4 piva? Pas mater i vama i cijenama, od sad vise ne idem ni u kafice ni restorane ni igdi drugo pizdavammaterina, i onda jos platit 700 jena za taksi, srica isli smo utroje, da sam bio sam 2100. Jebo pas mater vama i cijenama.

Ali ako gazda bude zva na veceru, normalno da cu ic, jer on placa, jel.

I onda smo se uputili u Hiroshima Memorial park. Na ulazu se nalazi zgrada, A-bomb Dome je zovu. Sagradjena je oko 1920, projektirao je neki ceskiarhitekt a nalazila se oko 600 m odmjesta eksplozije. Prije se tu nalazilo kao ministarstvo trgovine ili nesto slicno. Nakon eksplozije to izgleda otprilike ovako.



A-bomb dome je bila jedna od rijetkih zgrada koje su ostale polucitave, manje-vise sve u krugu od 2 km od centra eksplozije je bilo sravnjeno. U parku se nalazi nekoliko spomenika, memorial centar, muzej itd. U centru se nalaze slike posljedica bombe, slike zrtava, izvadci iz dnevnika prezivjelih a u sredini se nalazi okrugla prostorija koja pokazuje kako je izgledala okolica gledana s te tocke, a oblozena je s oko 140 000 plocica, sto je broj ljudi koji je poginuo u eksploziji i u danima nakon toga. Tocan broj ljudi koji su poginuli nije utvrdjen, jer su knjige s popisima stanovnistva izgorjele, a i biloje mnogo ljudi iz drugih krajeva Japana, kao iz drugih zemalja.



Next stop-muzej. A ispred muzeja hrpa japanskih srednjoskolaca i srednjoskolki. Obratite pozornost na krivonoge Japanke.



Muzej-upad 50 jena po glavi, 2 glave 100 jena. U muzeju ima svega i svacega, a najvise predmeta skupljenih u gradu poslije eksplozije, npr. salice za caj spojene zajednozbog ogromne temperature, odjeca, komadi kuca i statigajaznam. Najveci efekt je na mene ostavio rucni sta koji je stao u vrijeme eksplozije. Ima svega i svacega, a sve skupa ostavlja jeben dojam. Covjek shvati koje je ranje ta atomska bomba i kolku katastrofu moze naprvit. I onda kad se sjetim da su oni americki majmuni rekli da bi trebalo preventivno bacat atomske bombe, jebo im pas milu mater u usta, stoka neobrazovana.

I to je otprilike to, sta se tice parka, mozda ne izgleda tako ali za sve obic ipak treba 2-3 sata. Sve skupa je vrlo dojmljivo, ne moze se opisat tako lako, pogotovo nakon sta dodjes mrtav umoran s posla i ne da ti se nista pisat, zato cu probat napravit kakav-takav zakljucak u nedjelju jer sam onda slobodan.

A u sljedecem postu citajte:

Shoping u Hiroshimi i jebote patak kolko krivih nogu

Evo pisem raport s malo zakasnjenja, s obzirom da smo bili tamo prije dva tjedna, ali dobro, sta je tu je. Inace, planovi su nam se poremetili taj vikend jer smo planirali odlazak u Hiroshimu u subotu, a u nedjelju neki posjet nekom festivalu u blizini. Anforchunetli, u subotu je padala kisa cijeli dan, pa smo Hiroshimu odgodili za nedjelju i odjebali festival.

Hiroshima je grad s oko milijun i nesto stanovnika, a nalazi se preko puta Imabari Cityu. Na drugom otoku naravno. Postoje tri nacina na koja se moze doci u Hiroshimu iz Imabaria, jedan je autobus, drugi auto, treci trajekt. Otoci su povezani mostom, dug je oko 40 km I fino izgleda. I mostarina je skupa za popizdit, zbog cega otpada auto. 40 dolara u jednom smjeru plus jos 20 dolara autocesta od mosta do grada, a da ne spominjem najveci problem, parkiranje, koje je usput i skupo za poludit. Trajekt je spor, dakle, autobus. Cijena karte, povratne, je oko 60 dolara. Voznja traje oko 2 ipo sata. Trajala bi i krace ali autobus staje na milijun stanica, ali i ovako je ok.

Polazak u 8:49, u Hiroshimi smo u 11:22. Sve tocno u minut. Stigli smo pripremljeni I oboruzani turistickim kartama, foto aparatima, bocama vode i statigajaznam. Krecemo. Prva postaja – Hiroshima Castle. Nalazi se kraj neke poljane do koje smo hodali nekih 10 minuta kad tamo, ljudi ko u prici. Sta se dogadja, upitasmo se? Pa naravno, Food Festival. Japanese Food Festival. Koja tragedija, festival uglavnom smrdljive japanske hrane. Tu sam vec duze vrijeme pa sam se navikao na hranu, i ima stvarno dobrih stvari, ali ovo je tako smrdilo da smo samo gledali kako pobjec sto dalje od svega. Vidimo dvorac u daljini, dobro je trcecim korakom stizemo do dvorca, kad sta: glavni dio festivala je u dvorcu. Pas mater, japanski junk food na sve strane, smrdiiiiii. A koliko ljudi.




Untar zidina dvorca smo naisli na neke Japance koji su se malo obukli u kostime i veselo mahali macevima i kopljima.




Malo smo gledali cudnovatu povorku i onda smo usli u dvorac. A nu mene ispred dvorca.



Inace dvorac je bio oko 800 metara od mjesta eksplozije atomske bombe i bio je unisten. Kasnije, cini mi se u osamdesetima je obnovljen i sad im tu dolazi hrpa turista i zaradjuju masnu lovu na dvorcu. Upad prava sitnica, 350 jena. A iz daleka izgleda ovako:



Kasnije smo malo ozednili pa smo kupili koka kole na aparatu, 150 jena pola litre. I hrabro krenuli dalje. Dobra stvar je sto je sve bitno u centru i moze se obic pjeske. I tako smo malo pjesacili. I dopjesacili do muzeja, koji je imao neku gostojucu izlozbu.



Beogradski muzej je gostovao u Hiroshimi. Mislili smo se malo kulturno uzdizat, ali upad, odnosno cijena istog nas je odgovorila od tog nauma. 1200 jena. Po glavi. Skupo brate, s obzirom na mali budzet. Odlucili smo se za setnju do Memorial parka. Ali o tom nekom drugom prilikom, jer ima puno slika i ne da mi se sad pisat. Ajte bog, nastavit cu s Hiroshimom uskoro.